Škola mi je oformila gordost s kojom se i dan danas borim

Čudan neki naslov, zar ne? Kako to škola može da te napravi na gordo stvorenje, da ti uspeh većine bude bolna tačka, a ne sreća… da jedva čekaš da ostvariš nešto kako bi se dokazao drugima i pokazao da si bolji…?

Zašto se i dan danas borim sa tim???

Radnja se odvija još u osnovnoj školi. Bio sam, mogu slobodno reći, savršen đak. Imao sve petice svake godine, na kraju osnovne dobio Vukovu diplomu, išao na razna neka takmičenja.

Ma bombona… Da me nema, trebalo bi me izmisliti hahah…

Ali, to nije bilo baš tako kao što sam ja zamišljao.

Moja majka je od malena radila sa mnom i hvala joj na tome. Gurala me je gde god je mogla, stvorila mi je veliku ambiciju i želju da budem drugačiji, da nešto više napravim od života.

Samo mislim da sam se na pogrešnom mestu gurao.

Od početka sam pokazivao veliku zainteresovanost za razne stvari koje sam učio u školi. Trudio sam se svakog dana da pokažem koliko ja zapravo umem, mogu i znam. Roditelji su dali sve od sebe da ja budem što bolji, da steknem što više znanja – da budem ”petičar”.

Uvek sam bio nagrađivan za svoj trud i rad. Na kraju svake godine sam dobijao šta god sam poželeo ukoliko donesem kući knjižicu punu petica.

Još kao mali sam već stekao naviku da se nagrada treba zaslužiti. Zato sad imam problem da naplatim unapred – osećam da se nisam dovoljno dao kako bih dobio novac (i onda na kraju ostanem i bez para i bez klijenta, al’ to ćemo nekom drugom prilikom 😂)

Međutim, problem nastaje onda kada postoji neko sličan tebi

”Kako je on mogao _____, a ti nisi?? Zašto on _____, a ti ne?”

Ove rečenice su izvirale sa svih strana, od menih dragih i manje dragih osoba.

One su se urezale toliko u moju podsvest da sam fokus sa sebe prebacio na druge.

Kada bi neko bio bolji od mene, tražio bih najmanju sitnicu za šta bih mogao reći ”ej, vidi, ja sam ovde bolji, on je glup”.

To je toliko ekstremno otišlo, da sam zaboravio sebe – ko sam, šta sam, šta želim, kuda idem…

Kažu mi da je učiteljica stvorila rivalstvo među nama.
Ne znam, ali znam da smo od malena nas dvojica bili najbolji drugovi i u isto vreme najveći ”neprijatelji”.

On se prijavi za 3 takmičenja – ma šta je to za mene, ja ću na 4. On onda na 5, ja na 6. Pregoreli smo i on i ja boreći se za to prvo mesto.

On dobija 5, ja 4… Ili obrnuto – tu nastane katastrofa. Zašto ja da dobijem manju od njega? Šta je on to bolje uradio od mene?…

Razne neke scene smo proživljavali u međusobnom rivalstvu, sve dok se nismo odvojili krajem osnovne škole. Od tada naš kontakt se drastično smanjio, a sada je na nivou ”ćao – ćao”.

Neko bi rekao da je to normalna stvar, treba imati konkurenciju, bez konkurencije nemaš motivatora da napreduješ.

A ja sada kažem da spoljna konkurencija ne postoji. Postoje samo ljudi koji teže ka nekim svojim ciljevima.

Kada si mali, ciljeve ti nameću tvoji autoriteti. U mom okruženju niko ti nije davao za pravo da se sam izboriš za sebe od malena, da težiš ka nekim svojim ciljevima i da napreduješ u nečemu što si ti izabrao.

Konkurencija si sam sebi!

Da, možda težite ka istim ciljevima kao što smo moj drug i ja težili ka svim peticama, ali nisu vam isti putevi, pogledi na svet, razumevanje sveta oko sebe, volumen rada, stavovi…

Onog momenta kada sam kao odrastao čovek počeo da gledam sebe i da koračam putem koji sam SAMO JA IZABRAO, tada su počele da mi se dešavaju lepe stvari.

Počeo sam da otkrivam sebe, svoje sposobnosti, talente, ljubavi…
I dalje lutam, i dalje se tražim, ali sam svestan da sam ja izabrao svoj put i da mi nije nametnut.

Sve manje gledam kako drugi napreduju, kako voze skupa kola, imaju uspešne biznise, izlaze, žive srećne živote…

Počeo sam da se lečim od gordosti koja me je obuzimala konstantno i zato sada živim mnogo lepši i slobodniji život.

To ne znači da ta ista gordost ne postoji – ali je sada mnogo bolje kontrolišem, ne uznemiruje me tuđi uspeh i više gledam sebe.

Zahvalite se Bogu na svemu što imate i dobićete mnogo više od toga

Čuda su se dešavala onda kada sam se zahvalio na onome što već imam.

U poslednje vreme često umem da kažem ”hvala Bogu što sam se jutros probudio jer neko tamo negde nije…”.

Svakog dana sam počeo da se zahvaljujem i za najmanju sitnicu koja mi se dogodila. Ujutru i navečer. Ujutru se zahvalim jer sam živ i zdrav, jer sam ustao… Svi su tu, svako na svoju stranu, ali su tu.

A navečer se zahvalim na prebrođenom danu, na svakom novom iskustvu, svemu lepom i ružnom što se dogodilo jer je to deo mog puta.

Zahvalan sam Bogu što iz dana u dan radim na sebi kako bih i sebi i drugima bio bolji. Nisam želeo da zauvek ostanem gord, da me boli tuđ uspeh.

Rešenje za moju gordost sam pronašao u molitvi i menjanju određenih uverenja. Shvatio sam da je sve moguće samo onda kada ne zaboravimo na Boga, molimo se i radimo ono kako je po Njegovoj volji.

Gordost se leči kao i sve drugo, samo treba vremena

Generalno, za sve treba vremena, ali je takođe sve rešivo.

Poenta je samo da u svojoj glavi stvorite sebi idealan život, zapišete sve to na papir i definišete akcione korake kako doći do takvog života.

Gordost će se vremenom sve više i više pojačavati onda kada gledaš druge kako napreduju, a ti stojiš u mestu i ne mrdaš.

Ljudi sa kojima sam blizak znaju koliko sam čekao, i čekao, i čekao… Iz mesta nisam mrdao, a bio sam nezadovoljan.

Svakog dana uradi neku sitnicu koja će te približiti ka ciljevima.

Ali prvo ih definiši. I ako ti smeta, ugasi društvene mreže na kratko – dok se ne staložiš.

Ko je Nicolas?

Ja sam čovek koji želi da napreduje i dokaže sebi da mogu da ostvarim ono što sam zacrtao, a naravno i drugima.

Dokumentujem celokupan proces, pišem o onome što me interesuje i rešavam svoje probleme uživo.

Ukoliko nekako mogu da ti pomognem, javi mi se u poruci da se ispričamo, naravno bez ikakve novčane naknade.

PRETPLATI SE NA

Nicolas' Diary

Svojim likom i delom želim da pokažem da je sve moguće.
Svake nedelje u 10h slaću ti priče iz mog dnevnika mailom.